U Splitu se pedesetih godina dio društvenog života odvijao na kupalištu Bačvice, ponosu lokalne modernističke arhitekture; danju se kupalo i igralo picigin, obnoć je kupalište bilo osvijetljeno reflektorima, plesalo se uza “živu” glazbu, djeca su se igrala na toboganima, u kabinama su se stjecala prva ljubavna i erotska iskustva. Iz desetljeća u desetljeće, rastom standarda, Bačvice ponešto gube na značenju, jer se zabava raspačava i na druge gradske lokacije, no sveudilj su dobro posjećene; dapače, dio su splitske urbane mitologije, ali i mjesto gdje se pridošlice iz unutrašnjosti prvi put fizički susreću s morem. No, poradi rušilačke snage mora i zuba vremena, a najvećma zbog nemara samih Splićana, Bačvice rapidno propadaju. Sve do rušenja kupališta, koje je nedavno zamijenilo novo zdanje, djelomice nastalo po uzoru na staro, u nj se nije ulagalo.